Početak
Neokatekumenski put rođen je 1964. godine u barakama Palomeras Altasa, u Madridu (Španjolska). Ambijent baraka bio je sastavljen od najnižeg sloja društva: cigana i quinquisa (nomadske etničke grupe), većinom nepismenih, skitnica, lopova, prostitutki, mladih kriminalaca, imigranata itd. U ovom okruženju klijalo je sjeme Neokatekumenskog puta. Među siromasima i marginaliziranima koji, po primanju navještaja Krista umrla i uskrsla, vide kako. Početkom šezdesetih godina, Francisco José Gómez Argüello (Kiko), španjolski slikar, dobitnik Nacionalne nagradu za slikarstvo 1959., nakon egzistencijalne krize, otkriva u patnji nevinih otajstvo Krista Raspetoga, prisutnog u posljednjima na ovoj zemlji. To iskustvo ga je potaklo da ostavi sve i, slijedeći korake Charlesa de Foucaulda, krene živjeti među tim siromasima u Palomeras Altasu. U toj situaciji dobiva nadahnuće od Djevice Marije: "Potrebno je formirati kršćanske zajednice poput Svete Nazaretske Obitelji, koje će živjeti u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju: drugi je Krist". Carmen Hernández, također Španjolka, diplomirana kemičarka, formira se u Institutu Misioneras de Cristo Jesús. Diplomirala je teologiju kod dominikanaca iz Valencije i otkriva obnovu Drugog vatikanskog sabora preko liturgičara mons. Pedra Farnés Scherera. Nakon dvije godine boravka u Izraelu u kontaktu sa živom tradicijom židovskog naroda i mjestima Svete zemlje, vraća se u Madrid s nadom da će osnovati misionarsku skupinu koja će evangelizirati rudare u Oruru (Bolivija), zahvaljujući tadašnjem nadbiskupu La Paza, mons. Jorge Manrique Hurtadu. Preko svoje sestre stupila je u kontakt s Kikom Argüellom u barakama Palomerasa, gdje je izgradila baraku uza zid jedne tvornice i počela je surađivati s njim. Kikov umjetnički temperament, njegovo egzistencijalno iskustvo, njegova formacija kao katehista u pokretu Cursillos i Carmenina revnost za evangelizaciju, njezina teološka priprema, njezino poznavanje Pashalnog otajstva i obnove Drugog vatikanskog sabora, unutar ambijenta najsiromašniji na zemlji, stvorili su ovaj "laboratorij" gdje se ostvarila kerigmatska teološko-katehetska sinteza, koja je okosnica ovog procesa evangelizacije odraslih što je u biti Neokatekumenski put. Tako se rodila prva zajednica utemeljena na tronogu: Riječ Božja - Liturgija - Zajednica, koja vodi bratskom zajedništvu i odrasloj vjeri. Ovo novo katehetsko iskustvo, nastalo unutar procesa obnove koju je donio Drugi vatikanski sabor, prihvatio je na pozitivan način tadašnji nadbiskup Madrida, mons. Casimiro Morcillo, koji je ohrabrio inicijatore Puta da ga prošire po župama koje to zatraže. Ovo iskustvo se postupno širilo u nadbiskupiji Madrida, Zamori i drugim španjolskim biskupijama. Kiko i Carmen dolaze u Rim uz pomoć mons. Dina Torreggianija, utemeljitelja Instituta slugu Crkve (Zajednica svećenika posvećenih pastoralnoj skrbi marginaliziranih, Cigana i migranata), za kojega je u tijeku proces beatifikacije. Torreggiani je upoznao Kika i Carmen u Ávili (Španjolska), pohađajući kateheze koje su držali u župi Santiago, godine 1966.-67. Znao je vidjeti u iskustvu Kika i Carmen odgovor na potrebu evangelizacije najudaljenijih, pa ih je pozvao u Rim, kamo su oni otišli i pratio ih je jedan svećenik iz Seville. Papa Pavao VI. 1974. godine, u audijenciji dodijeljenoj prvim neokatekumenskim zajednicama, prepoznao je Put kao plod Drugog Vatikanskog sabora: "Evo prvih plodova Koncila! Vi činite nakon krštenja ono što je prvotna Crkva radila prije: prije ili poslije, rekao bih, sporedno je. Činjenica je da vi smjerate na autentičnost, na puninu, na dosljednost, na iskrenost kršćanskog života. I to je velika zasluga, koja nas neizmjerno tješi (...) Koliko radosti i koliko nade nam pružate vašom prisutnošću i vašim djelovanjem!“. Papa i nasljednici poticali su i priznavali Put kao plod i nadahnuće Duha Svetoga za pomoć Crkvi. To je učinio i Ivan Pavao I., koji je kao patrijarh Venecije primio Kika i Carmen kako bi započeo Put u svojoj biskupiji.
Sveti Ivan Pavao II. promicao je, jačao i dao doprinos razvoju ove kršćanske inicijacije odraslih, ohrabrujući nove načine misija i rada s duhovnim zvanjima kao što su: obitelji u poslanju i osnivanje biskupijskih misijskih sjemeništa Redemptoris Mater.
Statut
Godine 1990. sveti Ivan Pavao II. napisao je u pismu Ogniqualvolta: "Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena" i "žarko želim da braća u biskupstvu vrednuju i pomažu – zajedno sa svojim prezbiterima – ovo djelo za novu evangelizaciju". Godine 1997. sv. Ivan Pavao II. poticao je nastanak Statuta Neokatekumenskog puta. Benedikt XVI. također je pratio, podržavao i ohrabrivao misijsko širenje Puta. Za vrijeme njegova pontifikata Papinsko vijeće za laike 2008. godine definitivno je odobrilo Statut. Sa svoje strane Kongregacija za nauk vjere dala je svoje doktrinalno odobrenje za Katehetski direktorij Puta 2010. godine.
19. srpnja 2016. umrla je Carmen Hernández, inicijatorica Puta zajedno s Kikom Argüellom, i pokopana je u sjemeništu Redemptoris Mater u Madridu. Kako je međunarodna ekipa bila nepotpuna, a na zahtjev Svete Stolice – kako je određeno Statutom Puta – godinu i pol kasnije, ekipi se pridružila i Španjolka María Ascensión Romero, koja je 25 godina bila itinerantica u Rusiji. Međunarodnu ekipu odgovornih za Neokatekumenski put od 2018. godine čine: Kiko Argüello – odgovorni Puta, María Ascensión Romero i prezbiter o. Mario Pezzi. Neokatekumenski put je u službi biskupa i župnika kao itinerarij za ponovno otkrivanje krštenja i trajna formacija u vjeri, a predlaže se vjernicima koji žele oživjeti u svom životu bogatstvo kršćanske inicijacije. Put – čiji se itinerarij živi u župama, u malim zajednicama sastavljenim od ljudi različite dobi i socijalnog statusa – postupno dovodi vjernike u intimnost s Isusom Kristom i oblikuje ih u aktivne subjekte u Crkvi i vjerodostojne svjedoke Radosne vijesti. Put je instrument za kršćansku inicijaciju odraslih koji se pripremaju primiti krštenje.
Zajednica Neokatekumenskog puta u župi Belafuža
Prve kateheze Neokatekumenskog puta u župi na Belafuži počele su 5. veljače 1984., za vrijeme župnika don Šime Perića. Katehisti su bili don Giacomo Rainieri, Lucia Toso, Giovanni Piromali, a tadašnja prva zajednica formirana je 1. travnja 1984. na ulaznoj konvivenciji u Šibeniku, na kojoj je sudjelovalo 42 župljana. Kasnije su braća prešla u zajednicu Sv. Josipa na Plovaniji. Kateheze se potom nisu održavale do 20. siječnja 1997. godine (župnik don Ivan Mustać) i od tada su redovne svake godine. Sadašnja prva zajednica župe osnovana je 17. ožujka 1997. godine na ulaznoj konvivenciji u Karlobagu, a danas je na Belafuži osam zajednica, koje žive tronog: Riječ Božja - Liturgija - Zajednica. Preko tjedna održavaju se službe riječi, euharistijska slavlja su subotom navečer, nakon prve večernje od nedjelje, a zajednice redovno slave i mjesečne konvivencije.
Braća, osobito starijih zajednica, na raspolaganju su za različite potrebe župe. Zajednice često idu na hodočašća, od 1997. i susreta u Parizu redovno se odlazi na svjetske dane mladih. Iz zajednica Neokatekumenskog puta na Belafuži tijekom godina zaređena su petorica prezbitera, dok je jedna sestra položila vječne zavjete u klauzurnom redu. Svi oni poziv na posvećeni život otkrivali su u svojim zajednicama, koje su pozvane na život u jednostavnosti, poniznosti i zahvaljivanju, gdje je drugi Krist. Također, mnogi mladi dobili su snage ući u kršćanski brak, živeći otvoreni životu te prihvaćajući djecu kao Božji dar. Put je na pomoć i onima koji trpe u tijelu poput bolesnih, umirućih, kao i osamljenih, ili onih koji su odbačeni od društva, a misijsko poslanje osobito je usmjereno na one koji su udaljeni od Crkve.